Dlaka na jeziku

Kad si pijan tako dobro plešeš, noge te ne bole, svih znaš odnekud, a i ako ne znaš to te ne sprečava u razgovoru, nevažno je gdje ti je kaput, torba, gdje si ti. I stvarno predobro plešeš, bez obzira na to što ti se svi smiju i čude. Na svim fotografijama ispadaš odlično i nije nimalo čudno ako ti one budu jedini podsjetnik na taj dan. Od ljeta nisam bila pijana, ovo mi je trebalo.

Omamljen gledam svijet
Djeca se spotiču o život
Padaju jedni na druge,
guše se u pokušaju
Mi nismo kao ostali
Mi smo na vrhu te hrpe
Za neke propalice
Za neke smo vladari
Moje se noge nisu saplele
a lako je spotaći se o život
Kreneš prema njemu
A vakuum društva te odbaci
Za neke propalice
Za neke smo vladari
Pad je njihov sasvim jasan
Trčali su kad i svi
A oni koji su zakasnili
Sad su na vrhu
Sad smo vladari

Nisam imala pretjeranu želju letjeti, da, uživala bih, ali nije da o tome sanjam. Više sanjam da skačem s vlaka da ispravim tuđe greške. Uvijek sam tu, spremna na sve. Bol? Tableta. Krv? Flaster. Seks? Kondom. Hrana? Gel za dezinfekciju. Rupa? Igla i konac. Iz torbe ispadaju stvari koje bi jednom mogle zatrebati.
A i zatrebaju.
A ja se volim osjećati korisnom, jednom tjedno napraviti nešto za druge tek toliko da im dokažem da sam sposobna. Prokleti lav, ili sebičan, ili se dokazuje. Zato volim biti spremna.
Uglavnom, više sanjam vožnju. Vlak, motor, auto, potpuno nevažno. Čudne situacije su stvorene za nju.
Imam svoju vlastitu elementarnu nepogodu. Nalazi se između sigurnosti i straha. Uvijek je u krajnosti, to je nepogodno. A elementarno je to što se dešava samo kad sam u svom elementu. A moj element nije alkohol.
Nisam ljubitelj alkohola. Može osjećaj biti dobar, ali uglavnom rigam. Uostalom, ne volim to gutati. Onaj bfffff osjećaj nakon tekile me plaši jednako koliko i povlačenje depilacijskih traka.
I vidjela sam danas muškarca - kvazi muškarca s obrijanim nožicama. Iako je zima, on nosi rasparane hlače (jer to je stil) i pokazuje svoje mršave nožice (po anoreksičnoj ženskoj modi) svijetu. Znaš, sama činjenica što je on hodao mojim gradom tjera me da vjerujem da ipak nema toliko nasilja. Da ga ima toliko, taj tip ne bi bio živ već godinama.
A zašto ljudi misle da mogu oduzimati živote? Smrtnu kaznu čak i podržavam, ali zašto ubijati? Sjećam se neke rečenice "you can not kill what you did not create", ali se ne slažem s time. Kako ne možeš? Daje li to samo tvojim roditeljima pravo da te ubiju? Samoubojstvo je dosta sebičan čin, ali možda ipak samo ta osoba ima pravo birati svoj životni put ili krajnje odredište. Neće u pakao, bar ne po meni. Ali to su filozofska pitanja.
Što se pakla tiče, ne slažem se s Danteovim krugovima. Četvrti krug pakla trebao bi biti za ljude koji se ujutro, u najvećoj gužvi, voze sami u automobilu. Nađite si partnera, koristite javni prijevoz. Isto tako, i oni arhitekti i građevinari, esteti, trebali bi malo razmisliti i o upotrebi svega toga. Jebeš ljepotu ako krećeš na posao sat vremena ranije.
Usput rečeno, moje obaveze počinju rano ujutro. Možda je vrijeme da se uspavam polako.

Kako napokon dolazim do tipkovnice kroz prste mi naviru milijuni ideja, od kojih vjerojatno nijednu neću uspjeti tekstualno realizirati. Priča o najavljivanju u snu, istospolnoj opredjeljenosti, cipelama i hitovima (ustvari - hitu) iz 90ih. Mogla bih i odustati od tipkanja jer su već sitni sati i uređivati ostala sranja po blogu, ali to više volim raditi kad sam npr. bolesna pa je to najzahtjevnija akcija koju sam sposobna obavljati.
Danas sam bila u knjižnici. Sve mi se čini da ću "Nevjernicu" morati kupiti da je napokon pročitam, jer od 6. (šestog) mjeseca prošle godine, dakle, dalekog lipnja, redovito svraćam u knjižnicu da je nađem i još je nema. Kao da netko meni u inat svaki put dođe pola sata prije mene i posudi je. Ili ta knjiga uopće ne postoji, samo je knjižnični informativni kompjuter (i nema razloga komplicirati stvar s računalom u rečenici) pokazuje kao posuđenu.
Uglavnom, stigla sam tamo planirajući je pronaći (neuspješno) i ukoliko je nema uzeti plitku chick-lit pričicu tipa "Sushi za početnike" ili "Vrag nosi Pradu" (a važno je da je po tome snimljen film, čekaj zašto). I tako sam krenula u avanturu pretraživanja polica za onom, baš onom knjigom, onim posebnim naslovom koji će mi potrošiti dane - sad kad nemam fejsbuk.
Hodala sam po abecedi, od prašnjavog izdanja Andersona preko netaknutog golemog izdanja grčkih drama i stotinjak izdanja Shakespeareovih soneta pa do povučene, male, zadnje police. I tamo me vidjela (jer svi jako dobro znamo da ne bira čitatelj knjigu, već je obrnuto) Wallaceova "Krupna riba". Ne očekujem od nje ama baš ništa posebno, jer Burtonov film podiže očekivanja o svakom romanu. I sad je važno to što postoje i chick-lit filmovi prema istoimenim pričicama. Jer volim te filmove, ali postoje samo dva filma, koja su prešla granicu između jave i sna i ujedinjuju sve što film po meni treba imati u halucogenoj kombinaciji boja, raznoraznih likova i glazbe. "Moulin Rouge" i "Krupna riba". Jedan je mjuzikl o boemskoj ljubavi, a drugi je magična priča o nepostojanju granica života kad poznaješ svoju smrt. I naslovnu pjesmu odsvirao je bend koji sam jednostavno obožavala godinama.
Ali sam shvatila da mi uz "ribicu" i obavezno štivo (koje je također božanstveno - da mogu vidjeti svoja leđa istetovirala bih citate i iz tog djela na njih) nedostaje još nešto. Pa sam se sjetila da je jedna jako simpatična teta koju sam čitala kad sam bila jako mala i upoznala kad sam postala ne-baš-toliko mala pisala i neke stvari za odrasle.
Zbirke pjesama. "Ženske pjesme" i njihov svojevrsni nastavak. Mislila sam, super, biti će štivo za autobus.
I čitajući sam shvatila. Ja možda mogu više od nje (nije da se hvalim, samo je svakome svoje bolje), ali nemam ono što ona ima. Ona ima hrabrost u stihu objaviti svijetu da plače. A ja? Najiskrenije što bih rekla ljudima bilo bi nešto tipa "Šapnut ću vam da odlazim, letim kao ptica / Već sam suviše dobro upoznala vaša licemjerna lica". Jer dalje od toga je preintimno. Zato je bilježnica s pjesmama zatajena, sakrivena. A tuđa poezija mi je kao njihova golotinja. Ja sam prokleti voajer.

Mislim da ne postoji osoba koja se ujutro ne plaši svog postupka od prošle večeri. Bilo to teksta, seksa ili običnog razgovora. Nekako nam preko noći sve izgleda bolje, bilo zbog alkohola ili umora. Starost se smije mladosti, a zaboravlja kako je sve to bilo. Koliko se puta osoba uhvati nad tekstom starim par godina, još od početka puberteta i čitajući se hvata za glavu. To sigurno nisam bila ja, ne. Nisam pisala w i koi i sha, to je bilo neko drugo biće. I sramim se i sve bih to sad drugačije, a onda odjednom vidim da su neke stvari još ostale iste, jer kad ih uhvatiš u toj najosjetljivijoj dobi ne puštaš ih tako lako. I uz tebe su i mijenjaju te, pa nakon godinu i naprimjer osam mjeseci i tri dana shvatiš kako iz tvojih prstiju izlaze njegove riječi, iako su ih formirale tvoje misli. Osim niza vanjskih utjecaja, postoji netko tko te cijelo vrijeme čini boljom osobom.
A i netko tko te u tome sputava, tko bi htio da uvijek ostaneš beba. Kakvi izlasci, kave, broj 39 ("a bila si tako mala"), još i potpetice ("previsoko ti je to" - "ali samo za svečane prilike" - "a bila si tako mala..."), kafići ("ti mora da se drogiraš tamo") i druge sitnice. Pa kad pogledam, kad je ona bila moje dobi sigurno je sve bilo drugačije. Manje televizije i amerikanizacije, kad je više komada kupljene odjeće bio luksuz, dani kad duhan i olovna boja nisu bili štetni.
I onda, kad vidim mlađu sebe i zamislim staru nju, neke stvari lakše razumijem. A i uz mene putuje jedan utjecaj i čini me zrelijom, pametnijom. Neka budem toliko pametna da se u toj dalekoj dobi ne smijem samoj sebi danas, nego shvatim i druge tada.
Koliko god to znanstveno-fantastično zvučalo.

Vrijeme nam tako nedostaje. Nekada se sve stiglo. Sad smo cijeli dan u trku, vjerujemo da guramo nevidljivu mašinu opstanka civilizacije. Ujutro se budimo, doručak, obaveze. Jedva nađemo vremena za tuširanje, zato ima i sve više smrada. Nabacimo malo dezodoransa i ubijemo dio atmosfere, jurimo okolo. Čak i druženje ne smatramo slobodnim vremenom. Sve su to obaveze, zabavne, ali i dalje obaveze. Obaveze prema prijateljima, obitelji. Obaveze prema samome sebi zaboravljamo. Onda, kad na kraju radnog dana napokon dođemo doma, shvatimo da ima toliko stvari koje nas zanimaju. Otvaramo svoj laptop, uskačemo na internet i kreće igra. Onih 15 minuta postane sat vremena u trenu. Facebook je još gori, izbrisala sam ga isključivo jer nisam imala vremena. Sad moram misli širiti na druge načine.